Dobrosav Dević: Od Đorđa Manijaka do Aleksandra Vučića

U ime generacije koja se rađala pod bombama predsednikovih sadašnjih savetnika i prijatelja, odgovorno tvrdim da ćemo biti daleko sposobniji za rešavanje problema Kosova i Metohije od prethodnih političkih generacija koje su se hipnotisano zaklinjale u mrtvog maršala.

Nedavno smo imali priliku da posle teme „unutrašnjeg dijaloga“ za spinovanje srpskog naroda  čujemo novu spin-temu lansiranu u etar od sadašnjeg predsednika Republike Srbije a to je tzv. „razgraničenje“. Posebno ju je intonirao u vidu pogodbene pretnje „ako se sada ne razgraničimo sa Albancima za 40, a možda već i za 20 godina, ćemo braniti Vranje“ i tako nastavio da ugradnjom strahova nudi rešenja koja navodno „nemaju alternativu“.


Hajde da malo pogledamo u istoriju i vidimo kako smo se to do sada razgraničavali. Sadašnji sukob na tlu Kosova i Metohije između Srba i Albanaca (Šćipetara – Arbanasa) koji su došli sa Kavkaza, prvo na Siciliju 980. godine a pod pobunjenim vizantijskim vojvodom Đorđem Manijakom na srpsko tle 1043. traje sa prekidima više vekova, sa pojačanim spinovanim intenzitetom osnivanjem  Prizrenske lige 1873. godine podstaknute zakulisnom Vatikanskom, Bečkom i Londonskom kuhinjom.




Dakle, Albanci su potomci četiri plemena sa Kavkaza (Gege, Toske, Jape i Šamide) koja su naselila današnju Albaniju početkom 11. veka. Naime, godine 1043. namesnik Sicilije, bivši vizantijski vojskovođa Đorđe Manijak, pokreće vojsku preko Jadrana, u kojoj je bilo i Albanaca sa ženom i decom. Posle tragične smrti Manijaka, poraženim Albancima, bez brodova koji su pali u ruke Vizantijcima, Srbi su odobrili molbu i omogućili im da se nasele kao stočari na padinama planine Jablanice, severo-istočno od Konjuha, savremeni Elbasan i u srpskom Pomorju, okolina Skadra (nekadašnja srpska prestonica).


Na Kosovu i Metohiji (Staroj Srbiji) bilo je, pola veka posle Kosovske bitke samo 46 novouseljenih albanskih kuća. Iskoristili su najezdu Turaka da bi se odomaćili na ovim prostorima. Godine 1838. u Peći (sedištu Srpske patrijaršije i srpskog patrijarha), kako zapisuje Jozef Miler: Srbi čine 92 odsto stanovništva. Danas, posle NATO zločinačke agresije u Peći živi samo nekoliko Srba!


Šest velikih sila je 1913. godine formiralo Kneževinu Albaniju, iz razloga da Srbija ne bi imala izlaz na more. Ustavna monarhija Kraljevina Albanija bila je od 1928. do 1937. protektorat Kraljevine Italije. Ovaj čin ustanovljenja Ustavne monarhije bio je nastojanje da se Albanija nadoveže na srednjovekovnu vladavinu Skenderbega iz  15. veka iako se dobro zna  da je najveći „albanski“ junak Skender beg Kastriota bio po rođenju Srbin pravoslavne vere, Đurađ Kastriotić, da je njegov otac sahranjen u pravoslavnoj crkvi u Lješu a telo njegovog brata čuvaju srpski monasi u jednom od pirgova manastira Hilandara.




Dolaskom komunista na vlast 1945. godine i nametanjem „bratstva i jedinstva“ sa svojim dojučerašnjim dželatima bili su ugroženi svi i svuda srpski interesi, a naročito na  Kosovu i Metohiji. Pod maršalskom antisrpskom palicom Josipa Broza Tita uvedena je Zabrana povratka Srbima na Kosovo i Metohiju odakle su ih tokom 2. Svetskog rata proterali Musolinijevi fašisti. To je bio samo nastavak anti – srpske i antipravoslavne politike. Geografski prostor Kosmeta je do 1946. godine obuhvatao teritoriju samo 15 od sadašnjih 30 opština. Ostale opštine su bile deo stare Srbije!


Titov antisrpski Ustav iz 1974. godine je samo Srbiju od svih jugoslovenskih republika podelio na tri dela instalirajući joj dve Autonomne pokrajine. U vreme Envera Hodže naređeno je da svi stanovnici Albanije moraju da se izjašnjavaju kao Albanci. Tada je došlo i do rušenja velikog broja srpskih pravoslavnih crkava u Albaniji.


Srbin sa Kosova i Metohije, Đorđe Martinović je 1. maja 1985. presretnut na svojoj njivi i mučen od strane Albanaca nabijanjem na kolac na čijem je vrhu bila polulitarska staklena flaša. Rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije bilo je ujedinjeno u zataškavanju slučaja koji je, protivno brojnim lekarskim nalazima, obeležen kao samopovređivanje u pokušaju prikrivanja etničkih tenzija u tadašnjoj Socijalističkoj autonomnoj pokrajini Kosovo. Srpski komunisti su izdavali srpske interese na Kosovu i Metohiji i žrtvovali su Srbina Đorđa Martinovića u korist navodnog „bratstva i jedinstva“. Zvanična verzija odbačena je sudskom presudom iz 1990, ali ona nikada nije sprovedena. Ovo je dovelo do velikog nezadovoljstva među Srbima sa Kosmeta, tako da je nastavljeno njihovo iseljavanje u centralne delove Srbije i Vojvodinu. Slučaj Đorđa Martinovića, jedan od najšire raspravljanih krivičnih slučajeva u nekadašnjoj Jugoslaviji, postao je metafora stradanja, skrivanja istine i medijskih manipulacija, bio je najava budućih događanja na Kosovu i Metohiji. tj. novih stradanja i mučeništva srpskog naroda.




Posle 78 dana i noći nelegalnog, ničim izazvanog i neodobrenog od Saveta bezbednosti UN bombardovanja 1999. godine tadašnje SR Jugoslavije  (Srbije i Crne Gore) NATO pakt je nasilno okupirao teritoriju Kosova i Metohije.


Rušenje crkava je nešto što smo doživeli i mogli videti i od albanskih ekstremista na Kosovu odmah posle bombardovanja 1999. godine. U periodu od 1999. do 2004. godine uništeno je 15 spomenika kulture u prvoj kategoriji i 23 u trećoj kategoriji  što je ukupno 38 spomenika i objekata. Posle martovskog pogroma 2004. godine konačan broj premašuje 140 spomenika, svetinja i objekata.


Jasno je da se radilo o organizovanom i namernom rušenju srpskih spomenika  svetinja, čiji je cilj bio da se izbriše svaki trag o postojanju srpske pravoslavne hrišćanske civilizacije i kulturne baštine Srbije na tom delu okupirane srpske  teritorije. Te 2004. godine čitava Evropska unija i Ujedinjene nacije i UNMIK sedeli su skrštenih ruku i mirno gledali pogrom nad Srbima i srpskim pravoslavnim crkvama, manastirima i grobljima na Kosovu i Metohiji.




Briselskim sporazumom koji je ukinuo sve srpske institucije na Kosovu i Metohiji pogazila se rezolucija 1244 Saveta Bezbednosti Ujedinjenih nacija i Ustav Republike Srbije koji čuvaju Kosovo i Metohiju u sastavu Republike Srbije.


Da li sadašnja Vlada Republike Srbije i predsednik ne vide poučeni ovim hiljadugodišnjim iskustvom da niko nema pravo da predaje, prodaje i trguje sa teritorijom sopstvene države i da se na taj način neće moći zadobiti nikakav a kamoli trajni mir? Naš narod lepo kaže „daj mu mali prst uzeće ti čitavu šaku“. To nam se desilo, na žalost, sa Albancima. Upravo vođenjem takve puzajuće politike, politike bez nacionalnih državnih ciljeva i interesa moramo biti svesni da će nam Albanci preuzeti i Vranje. U ime svoje generacije koja se rađala pod bombama predsednikovih sadašnjih savetnika i prijatelja, odgovorno tvrdim da ćemo biti daleko sposobniji za rešavanje problema Kosova i Metohije od prethodnih političkih generacija koje su se hipnotisano  zaklinjali u mrtvog maršala („I posle Tita – Tito“).


Zato je između ostalog, neophodno  da se, mi Srbi, pri svakom susretu pozdravljamo sa uzrečicom „Vidimo se dogodine u Prizrenu“ kao što su to Jevreji govorili jedan drugome skoro dva milenijuma „Dogodine u Jerusalimu“ dok se stvarno nisu vratili u Izrael. Veoma sam optimističan jer sve više osećam i uviđam da naše vreme ubrzano dolazi, dok njihovo i njegovo ističe.



Dobrosav Dević, Savet omladine