Српски Покрет Двери - Лого
Search
Dragana Trifković: Vučić Kosovom želi da otplati svoj dolazak na vlast

U obraćanju Kvinte Beogradu i Prištini rečeno je da „status kvo“ po kosovskom pitanju nije održiv. Kako možemo da tumačimo samo ovo obraćanje i znači li konstatacija o neodrživosti statusa kvo seriju novih pritisaka na Beograd?

Pregovori o Kosovu i Metohiji u režiji Brisela nisu doneli nikakvog uspeha. Zbog toga je potpuno pogrešno da zemlje Zapada ignorišu ovu činjenicu i da nastavljaju u pokušaju da problem reše nasilnim putem. Suštinska stvar je u vrlo prostim činjenicama, a to su da je čitav kosovski problem stvoren nasiljem, kako albanskih separatista i ekstremista, tako i agresijom zapadnih sila 1999. godine. Ako govorimo o mirovnom rešenju, ono ne može da bude bazirano na nastavku nasilja, što Briselski pregovori po mom mišljenju jesu.


Zapadne zemlje su još pre otpočinjanja intervencije rešile da odvoje teritoriju Kosova od Srbije, a to i jeste bio cilj intervenisanja. Danas jasno vidimo iz ove perspektive da je priča o zaštiti ljudskih prva samo paravan pod kojim Zapad ostvaruje svoje ekonomske, političke i vojne ciljeve, uništavajući sve što im se nađe na putu. Dakle, rešenje o Kosovu i Metohiji je što se Zapada tiče doneto još pre 1999. godine i prisustva međunarodnih snaga na ovoj teritoriji. Sve što se dalje dešavalo vodilo je ka realizaciji postavljenog cilja, putem nasilja i nasuprot međunarodnom pravu.


U saopštenju koje su zemlje kvinte objavile, pozivajući  Beograd i Prištinu da ponovo sednu za pregovarački sto, navodi se da Francuska, Nemačka, Italija Velika Britanija i SAD žele da građani Srbije i Kosova uživaju „plodove održivog mira“. Po samoj logici stvari, nemoguće je postići mir nasiljem i nasilnim putem. Zbog toga saopštenje zemalja kvinte zvuči kao neslana šala.


Nasiljem nikada nije mogao da se izgradi ili postigne mir, pa neće moći ni u slučaju kosovskog pitanja. Poziv zemalja kvinte možemo da tumačimo pre svega kroz ovu prizmu potpune nerealnosti i neshvatanja suštinskih stvari.


Iako ove zemlje i dalje nastoje da dovrše proces odvajanja Kosova od Srbije, mislim da im je jasno da to u sadašnjim uslovima nije moguće. Evropska unija je izgubila kredibilitet da se bavi rešavanjem pitanja Kosova i Metohije, a pored toga ona nema danas taj značaj u međunarodnim odnosima, kakav je imala nekada. Vidimo da Brisel nije u stanju da reši ni sopstvene probleme. Zbog toga, rešavanje pitanja Kosova i Metohije mora pod hitno da se vrati u nadležnosti SB UN, gde bi se ovom problemu pristupilo na odgovoran i ozbiljan način.


Ako govorimo o statusu Kosova, ova odluka ne može biti doneta bez SB UN. I ako govorimo o „statusu kvo“ onda se on odnosi pre svega na statusno pitanje Kosova. Sva druga pitanja treba i moraju da budu rešavana kroz pregovore sa albanskom stranom u okviru UN. Međutim da bi pregovori imali smisla, njih ne mogu da vode komandanti terorističke organizacije, već one strukture sa kojima može da se razgovara o miru. To je još jedan paradoks da zemlje kvinte svesno predlažu postizanje mira sa ratnim komandantima i prestupnicima, koji su optuženi za zločine nad Srbima. 


Što se tiče političkog pritiska zapadnih zemalja na rukovodstvo Srbije, tu je najveći problem obećanje koje je predsednik Srbije dao, da će potpisati sveobuhvatni mirovni sporazum sa Prištinom. Do sada je u tom pravcu urađeno dosta, ali dokle god taj konačni ugovor ne bude potpisan, svi ostali ugovori nemaju uticaj na konačno rešenje. Problem je u tome da predsednik Srbije ne preduzima nikakve kontra mere u odnosu sa Albancima i dozvoljava da Srbija bude talac sprege Zapada i kosovskih Albanaca. Uzmimo primer uvođenja 100 procentnih carina na srpsku robu koje je Priština uvela kao meru protiv Beograda. Predsednik Srbije stalno ističe taj problem, ali mesecima nije uradio ništa da taj problem reši. S obzirom na to da je granica između Kosova i ostatka Srbije implementirana na osnovu Briselskog dogovora iz 2013., proglašavanje ovog dogovora neostvarenim (jer albanska strana nije ispunila ništa od onoga što je dogovoreno), dovelo bi do ukidanja graničnog i carinskog prelaza, te bi time 100 procentne carine izgubile važnost. Ili uvođenje takse za tranzit robe ka Kosovu, imalo bi takođe efekta. Da ne govorimo o mnogo većem problemu, a to je vojska Kosova o kojoj predsednik Srbije ne govori, jer se saglasio sa njenim formiranjem.


U svakom slučaju mislim da je i predsedniku Srbije koji je nosilac pregovora sa kosovskim Albancima (iako po Ustavu nema takva ovlašćenja) svestan činjenice da ne može da potpiše sveobuhvatni mirovni sporazum sa Albancima ako se tome protivi većina građana Srbije i Srpska pravoslavna crkva.


S druge strane, plan razgraničenja koji su dogovorili Aleksandar Vučić i Hašim Tači je blokiran od strane Angele Merkel koja smatra da je promena granica veoma opasna po čitavu Evropu. Mislim da je dobro što se to desilo, jer je postojala opasnost da takav plan bude potpisan. Po njemu je Srbija trebalo da pokloni preko 10 hiljada kvadratnih kilometara svoje teritorije, a da zauzvrat dobije tri sela i to sve proglasi velikom pobedom. Takav plan bi predstavljao najveću opasnost jer bi doveo do istorijske katastrofe dalje dezintegracije Srbije.


 


U obraćanju se pominje da je nerešenost kosovskog pitanja prepreka za evroatlantske integracije regiona. Da li je cena koju Srbija treba da plati u ime tih integracija srazmerna mogućim povlasticama koje će pri tome dobiti?


Zapravo rešavanje kosovskog pitanja jeste ključno za evroatlantske integracije Srbije. Ukoliko bi bio potpisan sveobuhvatni mirovni sporazum između Beograda i Prištine, Kosovo bi odmah postalo deo NATO. O tome je više puta govorio Hašim Tači koji je sa Zapadom napravio dogovore u tom pravcu. Suština je u tome da formalna vojna neutralnost  Srbije ostaje neodrživa u slučaju integracije Kosova u NATO jer Srbiji ne ostaje dovoljno prostora za odbranu zemlje. Time bi praktično NATO došao do Kopaonika i posle toga bi ulazak Srbije u NATO bio jedina opcija. Lančano bi ulazak Srbije u NATO uticao i na Bosnu i Hercegovinu i praktično bi ceo Balkan bio integrisan u NATO. Ovo bi za Zapad značilo potpuno stavljanje kontrole Balkana pod NATO i što je još važnije, zatvaranje vrata Rusiji za širenje uticaja na Balkanu. Druga stvar je što se preko 80 posto građana Srbije protivi saradnji sa NATO ali videli smo kako u slučaju Crne Gore, tako i Severne Makedonije da zapadna demokratija ne uvažava mišljenje većine građana. Zbog toga je sprečavanje potpisivanja dogovora sa Albancima, kojim bi se Srbija odrekla svoje teritorije, ključno za opstanak Srbije.


Ako govorimo o benefitima, ništa konkretno ne bih mogla da navedem. Evropska unija se nalazi u dubokoj krizi i ona ne može da ponudi u ovom trenutku nikakve realne perspektive Srbije. Mislim da Srbija apsolutno nema nikakvog interesa u evropskim integracijama pod sadašnjim okolnostima i da treba da odustane od njih. Mnogobrojni nerešeni problemi koje Srbija ima, mogu samo da se umnože nastavkom evropskih integracija. S druge strane, Srbija može da uvodi evropske standarde i primenjuje ono što je dobro iz EU, i bez ideje da postane članica te Unije. Smatram da je za Srbiju ključna stvar da se okrene unutrašnjim reformama, jačanju institucija države, borbi protiv kriminala i korupcije. Takođe za Srbiju je od ključne važnosti da promeni ekonomsku politiku i da koristi sopstvene kapacitete. Od ključne važnosti može da bude Ugovor o slobodnoj trgovini koji postoji između Srbije i Rusije. Umesto da njega koriste evropske kompanije time što kupuju srpska preduzeća a zatim ostvaruju korist izvozom u Rusiju, Srbija bi morala da vodi računa o sopstvenim resursima i mogućnostima, a ne da bude podređena finansiranju stranih investitora.


Ako govorimo o koristima od NATO integracija, u Srbiji zagovornici takve ideje govore o stabilnosti tržišta i povećanju investicija. To su besmislene reči ako uzmemo u obzir činjenicu da je ekonomska kriza krenula iz SAD, a zatim pogodila evropske zemlje koje su članice NATO. Dakle članstvo u NATO ih nije sačuvalo od ekonomske krize. Ako govorimo o bezbednosti, svedoci smo toga da je bezbednost evropskih zemalja suočena sa ozbiljnim izazovima. Pre svega kao posledica nekontrolisanog priliva migranata među kojima ima i onih koji su bili uključeni u ratna dejstva. Poslednjih godina je povećan stepen terorizma u Evropi i svedoci smo toga da je čak i Brisel kao sedište NATO bio na udaru terorizma. To je potvrdilo činjenicu da NATO nema odgovor na terorizam i da nije u stanju da se sa tim ogromnim problemom bori. Ovo je očigledno i na Bliskom Istoku gde je američka borba protiv terorizma dovela do ekspanzije terorizma svuda u svetu. Zbog toga Srbija nema nikakvog interesa od evropskih ili NATO integracija. Ona mora da se odupre takvim težnjama Zapada da integriše Srbiju u EU i NATO protiv volje njenih građana.


Na kraju krajeva građani ne mogu da budu taoci dogovora političkog rukovodstva Srbije sa Zapadom, niti se može dozvoliti da bilo ko Kosovom otplati svoj dolazak na vlast.



Dragana Trifković za EADaily

Izvor: Centar za geostrateške studije


Будите у току!

Пратите нас на друштвеним мрежама: