Dragana Trifković: Bauk protesta kruži Srbijom

Dragana Trifković za Rusku narodnu liniju.

Da li su demonstracije u Srbiji spontane ili ih neko spolja podstiče?

Po mnogobrojnim pitanjima medija u vezi sa aktuelnim protestima u Srbiji (ne samo iz Rusije) vidim da postoji bojazan od obojene revolucije. To naravno nije slučajno ako imamo u vidu da je proteklih godina, ili bolje reći decenija, mešanje zapadnih sila dovelo do smene mnogih (njima) nepodobnih režima a u nekim zemljama do dugotrajne krize ili ratnog sukoba. Zbog svega toga oprez neupitno treba da postoji ali on ne sme da podrazumeva ukidanje prava ljudi da izađu i demonstriraju protiv nečega što misle da je loše.


Takođe ukoliko bilo ko bez ikakvih dokaza, a naročito bez dovoljnog poznavanja unutrašnjih prilika u Srbiji optužuje demonstrante da su instruisani, on to može da radi ili iz neznanja ili iz nekih krajnjih namera. Nažalost to nije redak slučaj. S jedne strane imamo vlast koja želi da prikaže demonstrante u najnegativnijem svetlu. Zbog toga ona često pribegava Makijavelističkim metodama i optužuje opoziciju najčešće za ono što sama radi. U slučaju sadašnjeg režima u Srbiji, takvo ponašanje je prevazišlo sve normalne granice. Uzmimo primer Kosova i Metohije i potpisanog Briselskog sporazuma iz 2013. godine kojim se vlast u Srbiji obavezala da će ugasiti institucije države Srbije na teritoriji Kosova i Metohije a da će ljude koji su bili zaposleni u tim institucijama integrisati u kosovski sistem. U okviru tog sporazuma utvrđeno je i postavljanje granice i carine između Kosova i ostatka Srbije.

 


U čemu je suština?

Današnje vlast je sve te korake realizovala ali u javnom prostoru redovno lažno optužuje opoziciju da je ona postavila granicu sa Kosovom. Prelazak svake normalne granice znači da su vlasti iz Beograda došle dotle da optužuju i Srbe sa Kosova i Metohije koji su stajali na barikadama ne želeći da dozvole instaliranje granice i carine, kako su to oni lično dogovorili i sproveli. Dakle Srbe koji se protive predaji Kosova Albancima i koji su se protiv toga borili stojeći danima na barikadama, optužuju za granicu koju su sami postavili. Pored toga predsednik države i članovi njegove Vlade svakodnevno u javnom prostoru nazivaju opoziciju ali i građane Srbije raznim imenima: ološi, neradnici, siledžije, nasilnici, rušitelji, strani plaćenici i sl. Želim da skrenem pažnju na to, ako već pravimo poređenje sa Miloševićevim vremenom da ovo što nam se danas dešava jeste repriza tog vremena i da mi ponovo imamo socijaliste i radikale na vlasti koji govoreći da brane i spašavaju Srbiju, iza kulisa rade sve suprotno od toga. Takođe ako poredimo represiju i cenzuru možemo da kažemo da je sada još gora situacija od devedesetih godina. Konačno jedini nosilac vlasti u Srbiji-Aleksandar Vučić jeste bio deo tog sistema kao mladi ministar informisanja koji je uveo restriktivni zakon o informisanju i praksu progona novinara.  Ako me pitate zbog čega su ljudi na ulicama danas, reći ću vam da je to zbog nasilja vlasti, cenzure, progona neistomišljenika, ogromne korupcije, nepotizma, privatizacije države od strane jednog čoveka, uzurpiranih institucija, siromaštva, velike nezaposlenosti, diskriminacije, netolerancije, rijalitizacije, omalovažavanja, bahatosti, kriminala, nebrige i još mnogo toga.

 


Oko čega su sukobljeni opozicija i vlast?

Situacija u društvu je takva da svi oni građani koji uviđaju navedene probleme neće više da ćute i trpe, a sa druge strane imamo ljude koji su deo takvog sistema i samo zahvaljujući tome uživaju privilegije koje ničim drugim ne bi zaslužili u životu jer ih zaslužuju uglavnom samo zbog odanosti režimu i spremnosti da bespogovorno služe tom režimu zarad sopstvenih interesa. Nemaju nikakve druge kvalifikacije. Mi kao društvo nemamo sukob oko različitih ideja, već oko različitih pogleda na svet. Ideje mogu da postoje i o njima možemo da diskutujemo ukoliko imamo demokratsko društvo. Nažalost sadašnja vlast ne da ne postiče dijalog već ga zabranjuje a sukob ideja ne postoji jer s druge strane imamo ljude koji brinu samo o ličnim interesima i nemaju nikakve druge ideje. Mislim da oni koji razmišljaju o uzrocima protesta u Srbiji moraju da budu upoznati sa tim činjenicama.

 


Da li protesti podsećaju na „buldožer revoluciju“ kada su patriote smenile Miloševića?

Sadašnje okolnosti u svetu se veoma razlikuju od onih prilika kada je u Srbiji bio „5. oktobar“. Ako govorimo o Sorošu čija je Fondacija finansirala prevrate, moram da primetim da se sa njim redovno sastaje upravo predsednik Aleksandar Vučić. O čemu sa njim razgovara, nije poznato široj javnosti jer se posle svakog sastanka pojavljuje demokratija i sloboda kao tema što je vrlo širok pojam. Takođe sve NVO koje on finansira u Srbiji podržavaju režim Aleksandra Vučića. 


U svakom slučaju „5. oktobar“ je protest koji je zahtevao od tadašnje Miloševićeve vlasti da prizna izborni poraz, a ovo su protesti koji zahtevaju od vlasti da urede izborni sistem, zakone, biračke spiskove i da oslobode medije kako bi pošteni i fer izbori mogli da budu održani. Navešću samo jednu činjenicu, Srbija ima oko 7 miliona stanovnika i isto toliko glasača. Što znači da nema dece i omladine jer se glasačko pravo ostvaruje sa 18 godina. Zapravo mi imamo oko milion i 700 hiljada nepostojećih glasača u biračkim spiskovima što uz sve dodatne neregularnosti omogućava da se izborna volja građana izmanipuliše. Uz to su mediji pod potpunom cenzurom a narod ucenjen i potkupljen pred svake izbore.

 


Izvor: Centar za geostrateške studije (srp) / Ruska narodna linija (rus)