Српски Покрет Двери - Лого
Search
IZ ARHIVE: Predrag Dragić Kijuk: EVROPA I SRBI

Tamo gde se niko ne rađa, a život večno traje, započeo je trajan susret srpskog Pravoslavlja sa Evropom, u Hilandaru, na Svetoj Gori.

Taj susret će biti vrlo plodonosan i oni koji se bave istorijom umetnosti znaju da jedna od najuticajnijih škola za portrete u istoriji Evrope – Pizanska škola – koja svoj vrhu-nac doživljava 1280. godine, duguje svoju umetnost onim impoza-ntnim Bogorodičinim likovima i portretima rađenim i u ma-nastiru Hilandaru. Biće to, čini mi se, i razlog da susret srpskog Pravoslavlja i Evrope doprinese i bližim odnosima i interesovanjima Evrope za Srbiju.

Neki od vas to znaju, a neki možda ne, da je i najveći Evro-pejac, Dante Aligijeri, u odeljku „Raj“ Božanstvene komedije, u 19. poglavlju a 140. stihu, govorio o srpskim narodnim običaji-ma, o srpskom narodu i kralju Milutinu. Razume se da se susret različitih religijskih iskustava i susret Evrope sa hrišća-nskom idejom dogodio mnogo ranije, praktično 395. godine, kada će Teodosije podeliti Rimsku imperiju na Istočnu i Zapadnu, stvorivši dva carska centra i dva Crkvena centra. Počinje, ne više susret već prožimanje Evrope i Hrišćanstva, dve razli-čite civilizacije, koji će se završiti i hristijanizacijom Evrope, a na žalost, i evropeizacijom Hrišćanstva. Biće plo-donosni susreti, u to vreme sasvim neksenofobični, jer ono što se danas svakom istoričaru i istoričaru ideja čini nemo-gućim, desilo se baš tako kako ću ja to ovde izgovoriti: prima-jući Hrišćanstvo, Evropa se opravoslavila, jer evropski naro-di su krštavani izvornim hrišćanstvom, znači pravoslavnim Hrišćanstvom. Ali taj proces se nije odvijao niti u dva smera, niti na korist vizantijske civilizacije i vizantijskog centra koji će se držati Hristovih Zaveta.

Vrlo rano će doći do pokušaja da se izvorno hrišćanstvo tumači na neki novi način, i već 794. godine na Saboru u Fra-nkfurtu biće osuđen VII Vaseljenski Sabor, a na Saboru u Ahenu 809. godine zvanično će biti dogmatizovano učenje o ishođenju Svetoga Duha i od Sina – et Filio, kasnije jedno od ozbiljnih ra-zdora između Istočne i Zapadne Hrišćanske Crkve. Šta to zna-či? To znači da je hristijanizacija Evrope počela vrlo rano sa crkvenim nadogradnjama koje neće dopustiti da se Evropa hri-stijanizuje u celosti. Evropa se ohristovila, ali se nikad nije uhristovila.

Stožerna tačka, stožerni stub, stožer nesporazuma šta za-pravo jeste a šta nije hrišćanstvo nalazi se (na sreću sada i na srpskom jeziku) u knjizi Svetog Jovana Damaskina „Izvor sazna-nja“ koja, ne slučajno, pokazuje da se Istočno i Zapadno Hrišća-nstvo razlikuje pre svega i isključivo, u jasnim, preciznim te-rminološkim tumačenjima. Dakle, maločas nisam bio sasvim u pravu: Car Teodosije jeste izvršio podelu Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno Rimsko carstvo, time podelio i budućnost hrišćanske civilizacije Evrope, ali se ona uistinu desila, što uviđamo čitajući Svetog Jovana Damaskina, odlukom Halki-donskog Sabora, dakle 451. godine, odlukama IV Vaseljenskog Sabora.

Ima li to ikakve veze i uticaja na potonja vremena i svet današnje evropske civilizacije? Da li ta Evropa koja se ohri-stovila, ali se nije uistinu uhristovila, nosi naznake neke ne-običnosti u odnosu na druge, pre svega istočne i izvorno hri-šćanske narode? Rekao sam vam maločas, ta podela će se uočiti vrlo rano, daleko pre Velike šizme 1054. godine, ali ono što želim ovom prilikom da istaknem to je neksenofobičnost kod ljudi duha i to je ono što je najvažnije – duh se ne može ogra-ničiti politikom.

Taj duh će neprekidno koristiti darove svojih rođaka, ma-kar ih nerazumevajući uvek ispravno, i zato će najveći hrišća-nski filosof IX veka u Evropi, Jovan Skot Erigena ili Eriugena (vrlo sumnjive ortodoksnosti, čovek koji mnogo toga nije razu-meo, čije je učenje o božanskoj predestinaciji osuđeno), ali će on zdušno prevoditi celokupna dela Pseudo-Dionisija Areopa-gite i Maksima Ispovednika.

I kasnije kada dođe do sukoba u okviru evropske civili-zacije, on se neće ticati duhovnog sveta. Najveći Vizantinac svoga vremena, Genadije Skolarije, iz 15. veka, profesor filo-sofije na Carskom Univerzitetu u Carigradu, onom Univerzi-tetu koji je za sedam vekova stariji od Univerziteta u Bolonji, predstavnik vizantijskog humanizma, filosof renesansne eru-dicije, prevodi Tomu Akvinskog, celokupna njegova dela; on, takođe, piše komentare i na Aristotelova dela.




ZDRAVO DRUŠTVO

Takva iskustva nam govore o različitim pristupima prema hrišćanskoj ideji i kako ona dopri- nose izmeni ne samo indi-vidualne, već i kolektivne biografije. Ova iskustva aktualizuje i biografija razhristovljene Evrope. Zato smo danas pred va-žnim pitanjem, pred pitanjem najvećeg iskušenja u istoriji lju-dske civilizacije, najvećeg zato jer svet živi u vremenu kada može sam sebe potpuno da uništi i kada je opet na ispitu tako-zvana građanska etika koja od antičke Grčke do dana današnjeg pokušava da odbrani čoveka od njega samoga. Šta je to onda za srpski narod, posle procesa satanizovanja, važno u njegovom zajedničkom koračanju sa Evropom?

Pre svega, ne treba idealizovati nijedan politički si-stem, pa ni demokratski. Ali nema u istoriji ideja i političkih doktrina nijedne uspešnije tvorevine od demokratske. To je razlog da iskustva demokratskog sveta, zajedno sa ostalim naro-dima Evrope, Srbi treba da dele i da prihvate, uz svu obazri- vost, kao i da moraju biti oslobođeni fanatizovanog prihvata-nja bilo kakve ideje. Uostalom, demokratska Evropa je iznedri-la Hitlera! Hitler nije uzurpator! Hitler je na demokratskim izborima došao na vlast! Svakom normalnom je jasno da se za takvu vrstu demokratskog iskustva ne bi trebalo boriti i da, u to sam uveren, takvu vrstu demokratskog iskustva srpski narod nikada neće podržavati.

Postoji još jedno iskustvo, zahvaljujući hrišćanskoj ideji i Hrišćanstvu koje će politička Evropa nadograditi i pretvo-riti u najvažnije učenje i doktrinu savremenog sveta. To je do-ktrina Karla Popera o otvorenom društvu, jer samo otvorena društva ne dopuštaju stvaranje nedemokratskih mehanizama, stvaranje totalitarističkog ustrojstva i, razume se, stvaranje tiranije nad pojedincima i nad kolektivitetima.

Ali, netačno je da je otvoreno društvo društvo slobode i milosnosti. Svi oni koji su bombardovali Srbiju 1999. godine pripadaju takozvanim otvorenim društvima. Dakle, nije reč niti o demokratskom, niti o otvorenom društvu kome treba da teži srpska intelektualna misao danas. Šta je to što vi možete i treba da ponudite svom narodu? Uz sve prednosti koje daju de-mokratska društva i uz sva iskustva koja daju teorije o otvore-nim društvima, morate mu ponuditi zdravo društvo. U zdravom društvu imaćete prave institucije koje brinu o vladavini pra-va, imaćete institucije koje mogu da zaštite i pojedince i ko-lektivitet od svake vrste izopačenosti i patologije, a takvih je danas, na pragu 21. veka, sve više. Zalažite se, dakle, za zdravo društvo, širite ideju o takvom hrišćanskom i pravoslavnom društvu u kome ćete i vi i vaš narod živeti, ja sam ubeđen na korist velike familije evropskih naroda. Ali da biste sa uve-renjem pristupili svemu tome, generacija vaših očeva mora da se na pravi način odredi prema onoj staroj izreci: „Kada bi mladost znala, a starost mogla“. Ostaje, naime, da stariji učine sve kako biste znali ono što vam može pomoći da ne zapadnete u društvenu patologiju.

Imajte veru! Razume se, preispitujte svoju veru, ali morate imati i znanje čija je uporišna tačka Istina. Bez tog znanja ne možete graditi zdravo društvo. Sve ovde što smo čuli ovih da-na su iskušenja koja nam govore kako se teško možemo braniti neznanjem od svih patologija kojima je bio izložen, i još uvek jeste, jedan od najdrevnijih evropskih naroda – srpski narod.

Suočili smo se ovde sa problemom jezika, čuli smo da se danas u delovima pod međunarodnim protektoratom ili kolo-nijalnim statusom koji danas imaju Srbija ili Crna Gora, sve-jedno, poništavaju tragovi nacionalnog identiteta u koji nesu-mnjivo spada pre svega jezik, jer jezik jeste, kako je rekla najmu-drija žena među Srpkinjama, Isidora Sekulić – dom naroda; je- zik je kuća jednog naroda. Znači, imamo danas u Republici Srpskoj i bosanski, a biće, izgleda, i u Crnoj Gori crnogorski jezik, na štetu identiteta srpskog naroda.

I moguće je, s obzirom na ono što smo maločas čuli ovde od gospodina Marka Markovića, o tumačima i teoretičarima koji danas deluju u Evropi, moguće je, dopustimo to, da možda i postoje ta dva jezika, ali nas prethodno vrlo ozbiljnom naučnom argumentacijom neko u to mora uveriti, a ja ću za ovu priliku da vas podsetim na nekoliko događaja. Kada bosanski ban Stevan Kotromanić Dubrovčanima piše povelju, on u svome pismu 1333. godine kaže da piše srpskim jezikom. Moguće je, dopuštam i to, da u toj Bosni i Hercegovini, naročito u Hercegovini, koju svi kartografi Evrope nominalno određuju kao „Ducato di Santo Saba“, dakle vojvodstvo od Svetog Save, možda jeste govoren srpski jezik, ali da tamo nije, i ne mora zakonito biti, živeo srpski narod. I to dopuštam, ali i sebe i vas moram da podse-tim da su Matija Ninoslav 1234. godine, a Juraj Vojsalić 1434. godine u svim svojim dokumentima (a kao što znate ovaj ban i ovaj vojvoda su živeli u Bosni), pisali da su njihovi podanici Srbi i da oni vladaju srpskim narodom na svojim teritorijama.

OD OVA ČETIRI JEZIKA POSTOJE SAMO DVA

Morate se naoružavati znanjem, jer vas ono jedino može braniti od svake vrste iskušenja, kao što morate dovesti u pi-tanje jedan pravno nevaljan dokumenat. Pravnici među vama znaju vrlo dobro šta to znači. Taj pravno neuređen dokument se zove Dejtonski sporazum, koji je zaključen između stranaka dovo-deći ih u zabludu, i taj dokumenat po prirodi stvari mora biti oboren na svakom normalnom sudu. Dejtonski sporazum doveo je u zabludu potpisnice tog sporazuma, jer je potpisan, kako to pi-še u preambuli, na bosanskom, srpskom, hrvatskom i engleskom jeziku. Od ova četiri jezika postoje samo dva. Do danas još uvek nauka nije utvrdila nigde u svetu, ni u Americi ni u Evropi, da postoje bosanski i hrvatski jezik. Ne postoji nijedan ozbiljan lingvista u svetu koji vam neće reći da hrvatski ne predstavlja ništa drugo do zagrebačku varijantu srpskog ili da taj takozva-ni bosanski jezik ne predstavlja ništa drugo nego sarajevsku va-rijantu srpskog jezika. Od leksike do gramatičkih pravila sve je i u jednom i u drugom jeziku Srpski jezik i nesumnjivo da je Vuk Karadžić bio u pravu tvrdeći da niti ima Srba koji nisu štoka-vci niti ima štokavaca koji nisu Srbi, i to pravilo najbolje pokazuje da nije moguće u teoriji o jeziku izboriti pravo za ta-kozvani hrvatski, bosanski ili možda crnogorski.

Ovo sve kažem zato da bismo uočili razliku od onih izvo-rnih načela i Hristovih Zaveta sa kojima se suočila Evropa 395. godine, odnosno, 451. godine, pa ih transponovala u svojoj evo-luciji, stvarajući nešto što je nepoznato izvornom hrišća-nstvu. Evropa je ukinula istinu kao osnovno načelo hrišćan- stva, pa tako i Crkvu: ne postoji više Saborna Crkva, ne postoji više „esslesia universalis“, postoji samo jedna trijumfalna crkva, osvajačka crkva, „esslesia triumphans“, i to je odličje i intele-ktualne misli i političke istorije u kojoj je zarobljena istori-ja evropskog kolektiviteta i evropskog pojedinca do dana dana-šnjeg. Ta osvajačka crkva (borbena crkva – „esslesia militans“) ili trijumfalna crkva ne traži vernike, ona traži podanike.

Kada je Ignjacijo de Lojola osnovao Družbu Isusovu 1540. godine, osnovni zadatak jezuita je bio da se šire na sve četiri strane sveta. Razume se, već 1597. će biti proterani iz Japana, naredni vek kasnije iz Indije, i tako će se završavati jedna za drugom avantura koju će narodi plaćati veoma skupo, kao što je to slučaj sa narodima Latinske Amerike. Ali šta rađa ta svest o trijumfu, ta svest o neprekidnoj avanturi osvajanja, šta je ta „esslesia triumphans“ korenila u svesti evropskog čoveka? Ona je doprinela i rađanju permanentne protestantnosti.

Protestantizam je posledica upravo te doktrine trijumfa-lizma i zato će već 1510. godine Martin Luter staviti 95 teza na vrata crkve u Vitembergu i tražiti reformu crkve. Kao bu-merang se sada trijumfalnoj crkvi vraćaju njena osnovna odli-čja, iako ni to nije najvažnije. Pojava protestantizma, međutim, uslovljava stvaranje okultizma, i zato će se 1. maja 1776. godine u svetu pojaviti takozvano Veliko belo bratstvo, koje u svom naj- užem krugu ima devetoricu prosvetljenih. Tada će predavač ka-nonskog prava u Inglštatu, u Bavarskoj, Adam Vajshaupt, osnovati Iluminate ili Prosvetljene sa idejom da se mora stvoriti sve-tska monarhija, da se mora uspostaviti jedinstven svetski pore-dak. Ta vrsta okultizma će širiti svoju patologiju i razvijaće se podjednako kako na evropskom tako i na evropsko-atlantskom području i zato će, samo šest godina kasnije, američka republi- ka, instalirajući veliki pečat, upisati u njega prepoznatljivo geslo držeći ga se do dana današnjeg. Na Velikom pečatu ameri-čke republike stoji natpis „Novus ordo seclorum“ – Novi poredak sveta, dakle, iz 1782. godine.

To su posledice trijumfalnog pogleda na svet i te posle-dice idu iz jednog patološko-političkog stanja u drugo, one se služe instrumentalizacijom i željom za pokornošću svojih podanika. Ta instrumentalizacija postaje prisutna kao najva-žnija poluga u istoriji doktrine vladanja čovekom. Razume se da je bilo mena u kojima su se sukobljavale različite struje, različiti interesi u okviru takve civilizacije. Takav je slučaj bio sa Napoleonom, koji predstavlja politički zemljotres u istoriji Evrope, revoluciju u istoriji trijumfalne ideologije, jer je on svestan da je najveće uporište izopačenosti upravo u trijumfalnoj crkvi. Prvo, 1804. godine dovodi papu da ga kru-niše za cara, a onda ga stavlja u zatočeništvo od 1809. do 1815. Kako će se odvijati istorija te kvazihrišćanske Evrope? Razume se da će trijumfalna crkva uzvratiti udarac i ona će uzurpato-rima svetskog poretka i svetske vladavine 1870. godine oglasi-ti ono što je papa još 1075. godine obnarodovao. 1870. godine trijumfalna crkva će odgovoriti carskim uzurpatorima tako što je donela dekret, primat o papskoj nepogrešivosti.

To je, u najkraćem, istorija jednog kvazi hrišćanskog pogle-da na svet koji je Evropu i sve narode u Evropi koštao velikog broja vojnih pohoda i, razume se, koji je unesrećio mnoge narode sveta. Taj žig koji nosi evropska trijumfalna crkva, ta potreba za instrumentalizacijom koju nosi evroatlantska civilizacija ostala je prisutna do danas u političkoj običajnosti evropske i evroatlantske kulture i država u okviru tih kultura.

Da navedem jedan primer. Mi živimo u vremenu stvaranja Evropske zajednice, Evropske Unije i to je dobro što je tako. Vi sigurno znate da Panevropska zajednica nije ideja nijednog pri-padnika tih velikih i kolonijalnih i mnogobrojnih evropskih naroda, to je ideja koju će iznedriti posle 1920. godine jedan od najvećih ljudi intelektualne Evrope – Dimitrije Mitrino-vić, koji će okupiti oko sebe sva najvažnija imena Evrope tog doba: Papini, Kandinski, H. Dž. Vels, Bernar Šo; nijednog veli-kog imena nema u to vreme kojeg ne pleni ideja Dimitrija Mi-trinovića da se stvori Panevropska zajednica, ali ne na sukobu, čiji smo mi svedoci, već na susretu civilizacija.

Ta panevropska zajednica, i dobro je danas da Srbi žive u njoj, jer prva prirodna srpska pripadnost jeste pripadnost Evropi, nije se oslobodila manira improvizacije i instrume-ntalizacije svega postojećeg pod kapom nebeskom i ta običajnost je danas odlika političkog života u Evropi i političkog ži- vota u Americi. Primer: u okviru Evropske Unije postoji Biro Carigradske Patrijaršije na čijem čelu se nalazi arhimandrit Emanuil Adamekis. Celokupna štampa Evropske Unije (odnosno, Evropske zajednice) tvrdi – šaljući svakodnevno izveštaje – da ovaj arhimandrit u stvari predstavlja svepravoslavnu zajedni-cu u okviru Evropskog parlamenta, što je ordinarna laž. Ta že-lja za instrumentalizacijom odlika je i nove kvazihrišćanske kulture. Primera ima napretek. Na jednoj konspirativnoj ko-nferenciji, konferenciji koja se dogodila 1998. godine, 3. i 4. jula u Berlinu, potpuno sakrivenoj od javnosti evropskih naro-da, na kojoj je učestvovao i Vladika Artemije, Kinkel će izgovo-riti rečenicu koja na najbolji način odslikava stanje Evrope danas. Na prigovore određenom dokumentu koji se bavi dousa-vršavanjem Evrope, dokumentu u kome se za Srbiju predviđa „sanitarni kordon“, na prigovor da u tom dokumentu nema do- voljno hrišćanskog jezika, Kinkel će decidirano i uz jedno-glasno odobravanje izgovoriti, rekao bih, aksiomatičan stav: Evropa nije hrišćanski klub.

Dabome, antihrišćansko raspoloženje političara nije u saglasnosti sa hrišćanskim raspoloženjem naroda. Ponuđeni projekat „Dousavršavanje Evropske unije“ narod Starog konti-nenta bi dočekao sa radošću i s verom da će evropski hrišća-ni posle 2000. godina ostvariti sabornu i zajedničku hrišća-nsku Evropu. Za Stari kontinent to ima značaj duhovnog uspenja, jer je dosadašnja istorija Evrope istorija velikih iskušenja, mržnje, ratova i svih oblika nehrišćanskih vrlina.

Ali ponuđuni dokument je prepun manjkavosti, verovatno pod uticajem infantilnih političara i intelektualne bižute-rije američkih konkvistadora u Evropi. Prema tome, neprime-reno je hrišćanskoj civilizaciji da je odlikuje vlastodržački tribalizam, što malobrojne narode dovodi u neravnopravni položaj. Taj tribalizam i nasleđeni evropocentrizam (kako se ističe na stranama 17, 20. i 23. ponuđenog dokumenta) ne bi tre-balo da budu karakteristika najzad ostvarene hrišćanske evro-pske zajednice.

Ne postoji nijedan razlog (vidi str. 26. ovog dokumenta) da se uvodi prestižno, primordijalno odlučivanje bez saglasno-sti drugih. Tek nije dozvoljeno da se uvodi instrument pretori-janskog ili inkvizitorskog malja (str. 23) umesto lekovitog pri-ncipa dijaloga, koji je Evropa ipak dostigla. Ovoj istoj patolo-giji pripada i dominantno opredeljenje u ovom političkom do- kumentu po kome se mir uspostavlja primenom sile, kao što će se primenom sile obezbeđivati i ekonomski interes. Novi evropski poredak, znači, podrazumeva sigurna tržišta, a to znači i bezuslovno obezbeđivanje prirodnih resursa koje Evro-pa nema.




JEDINI EVROPSKI REZERVAT

Na strani 9. ovog političkog programa Evrope predviđaju se sive zone za regije koje se nisu dovoljno prilagodile predvi-đenom planu. Ista kazna predviđena je i za jednu enklavu. Zar ovo nije dovoljan dokaz da Evropa pati ne samo od zarobljeno-sti sopstvenom kolonijalnom biografijom već i da je teško obolela od neke vrste „novog hrišćanstva“. Zato treba neopo-zivo reći: nespojivo je stvaranje rezervata u okviru hrišća-nske zajednice. Evropa mora da se odrekne politike rasizma i protektorata ako želi da dostigne svoju budućnost.

I dalje, projekat pod nazivom „Dousavršavanje Evropske unije“ najkonkretnije pominje, kao moguće neuralgične tačke: Rusiju, Ukrajinu, Belorusiju i Srbiju (str. 8, 15, 18 i 19). Posebno se naglašava albansko pitanje, a na uštrb svih ostalih nereše-nih pitanja koja bi se, isto tako, u Evropi mogla politički is- forsirati: na primer Moldavija, Korzika, Škotska, Vels, Bre-tanja, Galicija, Baskija i tome slično.

Posle dvostrukih aršina, satanizacije i kurdizacije Srba – Evropa ne bi smela da aktuelne događaje u Staroj Srbiji (teror islamskih fundamentalista u regiji Kosova i Metohije) rešava u okviru okoštalog i srbofobičnog tradicionalizma. A šta to u stvari znači?

Sasvim precizno, u prvoj Jugoslaviji albanska manjina je sačinjavala 3,6% stanovništva, slično mađarskoj manjini od 3,3%. U trećoj Jugoslaviji, nastaloj na ruševinama Titove komu-nističke imperije, odjednom se procenat arnautske manjine (Šiptari ili Albanci) „popeo“ do nekih 90% zahvaljujući ame-ričkoj političkoj manipulaciji. To znači da se stvarni proce-nat Šiptara u Srbiji i u Jugoslaviji posmatra u okviru regije a ne države – iako su i u smanjenoj trećoj Jugoslaviji, pa i državi Srbiji, Šiptari manjina. Naime, ako Arnauti na Kosovu i Meto-hiji i predstavljaju većinu oni su manjina u okviru Srbije gde ne prelaze 10-15% od ukupne populacije. Uostalom nigde se u svetu ne smanjuje državni suverenitet zbog manjinskog prira-štaja.

Prema tome, pitanje neodeljivosti Kosova i Metohije od srpske državnosti sasvim je prirodna. Svaka izmena bi pre-dstavljala novi nacistički eksperiment protiv pravoslavnih Srba. Sama činjenica da su Kosovo i Metohija srpska zemlja sa hrišćanskom episkopijom starom 1080. godina i sa oko 1.300 sakralnih objekata može se ukinuti jedino izopačenom politi-kom, a to znači: ne mogu se rešavati manjinska pitanja pretvara-njem u teritorijalna, niti se državnički interes može pretva-rati u etnički.

I više od toga: „Politički program“ za dousavršavanje Evrope proizišao je iz nasleđene ksenofobičnosti i odlikuje ga, povremeno, istorijski revanšizam. Kako inače razumeti strateško određivanje sivih zona (uočljive za Ukrajinu i Belo-rusiju) i jedne jedine enklave (Srbija) koju bi sanitarni kordon izdvojio iz vojnog, ekonomskog, kulturnog i političkog evro-pskog komonvelta.

Nije nezanimljiva i taktička politika tihe dominacije u odnosu na Rusiju, zašta se zalagao Klaus Kinkel, ali i forsira-nje Turske u evropskoj političkoj budućnosti. To je i razlog što zagovornici nehrišćanske (multireligiozne) Evrope – i evro-psku Tursku i balkanske muslimane određuju kao ozbiljnog i pripadajućeg partnera Evropske Unije. Samim tim nije ništa neobično što je Kinkel, govoreći o kosovskoj krizi u balka-nskom regionu, decidirano dao do znanja da su „Srbi gubitnici i da će još gubiti u događajima koji slede“.

Mi se zato s pravom na kraju 20. i početku 21. veka možemo pitati koliko Evropa jeste, doista, danas hrišćanska i ne manje – koliko je Amerika, koju je Stari kontininet evrpeizirao, uo-pšte hrišćanska? Ta ista trijumfalna civilizacija nam obe-ćava nešto drugo, i zato će 1990. godine u Organizaciji Ujedi-njenih nacija Džordž Buš Stariji izgovoriti onu poznatu rečeni-cu da dolazi vreme novog svetskog poretka i duge ere svetskog mira. Koji je to mir od 1990. godine uspostavljen i gde? Treba li da pitamo o tom miru narode u Srbiji, Republici Srpskoj Krajini, u Crnoj Gori, u Republici Srpskoj, Avganistanu, Nika-ragvi, Iraku? Razume se da je to odličje jednog nakaradnog hri-šćanskog principa kada se sabornost i „esslesia universalis“ i Hrišćanska Saborna Crkva, nažalost, uspešno pretvorila u „borbenu crkvu“, a saborna kultura u borbenu civilizaciju.

Trijumfalni princip je zavladao kao najvažniji princip, on do dana današnjeg nije odustao od takvog kvazi hrišćanskog pogleda na svet i zato moramo, svesni velike krize u kojoj se na-lazi danas hrišćanska zajednica u celini, razmatrati i svoje nacionalno pitanje. Moramo posedovati svest o tome kroz kakvu je krizu prošla i u kakvoj se krizi danas nalazi globalna hri-šćanska zajednica. Ta kriza je, rekao bih, na kraju 20. veka do-živela svoj vrhunac i zato će u Čikagu 1993. godine biti održan Svetski parlament religija, sa 120 zastupnika različitih reli-gija i sa 6.500 učesnika. Na Svetskom parlamentu religija biće doneta Deklaracija o novoj svetskoj etici. U Deklaraciji o no-voj svetskoj etici ne upotrebljava se čak ni nominalno određe-nje Bog. Odrednica Bog je zamenjena odrednicom Viša real- nost. I zato svi vi koji ste se ovde čudili nad pitanjima zastra-šujućeg obrazovanja koje se danas nameće srpskom narodu mora-te shvatiti da je ono proizvod jedne velike borbe koju je Ame-rici uspeo da nametne i da se za nju izbori predstavnik tako-zvane situacione etike, Džon Djui, koji se od 1937. godine bavi reformom školstva SAD i koji završava svoju pobedu 1973. go-dine isključujući crkvu iz škole.

Da li je već amerikanizovana Evropa doista samo taj paga-nski zloćudni duh koji želi da se obračuna sa milosnošću i lepotom Hristovom?! Nisam siguran da je Evropa samo to. Razlog više vidim i u jednoj potrebi koja se ranije nije mogla zami-sliti u istoriji trijumfalne crkve. 2001. godine biće donet jedan dokumenat na kome se radilo od 1976. godine. To je Karta ekumenika. Naime, 2001. godine, januara meseca, u Portou je objavljena Ekumenska povelja. Bez obzira što nije naišla na saglasnost (sem Carigradske Patrijaršije) svih Pravoslavnih Crkava, ona je dokaz da Evropa traži svoj praizvorski identi-tet, ona pokazuje da trijumfalna crkva uočava svoje sopstvene greške. Prvi put se u jednom tako važnom evropskom dokumentu kao što je Sarta oecymenica pojavljuje potreba da u vremenu anti-hrišćanstva, da u vremenu Novog svetskog poretka koji želi da stvori novu religiju, mora da se uspostaviti bliža saradnja svih hrišćanskih zajednica uočavajući da ona treba da bude osnovana na Nikeo-Carigradskom Simvolu vere. Ovo za istori-čare Crkve u Evropi jeste jedna velika i važna novina.

Šta to znači za nas danas? To znači da kada je u pitanju naš susret sa hrišćanskim zajednicama koje su davno zagubile Hri-sta, on mora da postoji, jer se svi nalazimo zajedno pred nale-tom jednog novog, žestokog religijskog fanatizma, nama još uvek nepoznate religije koja je u povoju, a to je Novi Svetski Poredak. Potrebno je i treba da se integrišemo, ali ne treba i ne smemo da se asimilujemo. Nema razloga da ne postoje dijalozi sa svim hrišćanskim zajednicama bilo u Evropi, bilo u svetu. Pravo-slavlje nije ksenofobično i nije zatvoreno, ono je ekumensko samo po sebi jer je saborno. Razgovori da, prihvatanje izopače-nosti ne. Ne postoji nijedan razlog, da ponovim, da se sve hri-šćanske zajednice najzad posle 2000 godina iskušenja ne ud- ruže, ali da budem sasvim jasan, ako me niste dobro razumeli ili ako ja to nisam najbolje izgovorio, ne mo-že se izvorno hrišćanska, dakle, nijedna Pravoslavna Crkva ujediniti već samo udružiti sa ovim drugim hrišćanskim zajednicama. Ne može se ujediniti dok se zapadne hrišćanske crkve ne oslobo-de tog velikog istorijskog iskušenja kroz koje su prošle i ne oslobode upravo tog trijumfalnog pogleda na svet koji je stran izvornom Hrišćanstvu, odnosno, pravoslavnoj civilizaciji i, s tim u vezi, konačno, treba određivati našu pripadnost Evro-pskoj Uniji. Ovo naglašavanje je potrebno pošto treba razli-kovati političke ugovore od jedinstvenog kulturološkog arela. To znači da Srbija jeste Evropa i da je oduvek bila u Evropi. Ona je naša prva prirodna odredišna luka. Ne postoji nijedan ra-zlog da Srbi zdušno ne daju svoj doprinos, kao što su i do sada davali, toj modernoj, savremenoj Evropi. Ali ne mogu prihvati-ti niti trijumfalnu crkvu niti socijalni darvinizam kao uče-nje iz Evrope.

Sasvim jednostavno: Srbi u Evropu da, duhovno iskustvo Evrope u Srbe ne. I to bi konačno, čini mi se, možda bilo na-jvažnije da u trenutku u kome se nalazi srpski narod moramo biti naoružani znanjem i svešću da buditi savest sveta i svoju sopstvenu savest ne znači ništa drugo doli služiti svom naro-du. I makar trenutak izgledao izuzetno ozbiljan, trenutak sve-tske kataklizme koja je nad glavama celokupne planete, moram da vam kažem da ne postoji nijedan jedini razlog da Srbi kao narod zapadnu u očajanje. Kao što su došli dani Vaskršnje ra-dosti tako dolaze i dani praznovanja u sve srpske domove ma gde oni bili.

Ne zaboravite da je u situaciji koja je bila mnogo teža nego danas jedan mudri čovek otposlao poruku svom narodu koja je bi-la kratka i glasila je baš ovako: „Spasa nam nema, al’ propasti nećemo“ (N. Pašić).

Beseda na 3. Saboru srpske pravoslavne omladine, manastir Studenica, 2-5. maj 2003.



Autor je književnik i sekretar Srpske književne zadruge, jedan od najuglednijih srpskih erudita

Будите у току!

Пратите нас на друштвеним мрежама: